Vosak

Stotinama godina pčelinji vosak pronalazi svoju primjenu u izradi svijeća. U mnogim kršćanskim crkvama su svijeće sa oltara od čistog pčelinjeg voska. Njegovo mirisno svijetlo je omiljeno svuda po svijetu. Upotreba u medicini, te u ostale svrhe ima dugu tradiciju koja se nastavlja u modernom svijetu.

PČELINJI VOSAK PROIZVODE PČELE

Njegovo nastajanje intrigira filozofe i znanstvenike kako prije, tako i danas. Grčki filozof Aristotel vjerovao je kako vosak nastaje iz cvijeća. To mišljenje održalo se sve do renesanse. Pčele same produciraju vosak, napisao je njemački prirodni istraživač Hornbostel 1744. g. (1). Taj pristup objavljen je u niskotiražnom časopisu, te je ostao nezapažen do kraja stoljeća. Tek 1792. i 1812. znanje o tome kako nastaje vosak proširili su Hunter (2) i švicarski prirodni istraživač Huber (3). Način izlučivanja voska prvi je opisao Njemac Dreyling (4) 1906. Danas je razjašnjen točan mehanizam sinteze voska. Mnogi opisi u ovome sažetku uzeti su iz Hepburnove monografije o «pčelama i vosku». Zainteresirani mogu tamo naći još više detalja o proizvodnji pčelinjeg voska u košnici.

Pčelinji vosak nastaje izlučivanjem i radom osam pari žlijezda voskovnica koje su smještene izmedu trećeg i šestog sternita. Iz tih se žlijezda izlucuje tekući vosak koji se skuplja u «depu» sa vanjske strane svakog voštanog ogledalca u obliku tankih pločica. Svaka pločica je sićušna i teška otprilike 0,0008 g. Za produkciju kilograma voska potrebno je otprilike 150000 pčela. Kod pčela radilica starosti 12-18 dana žlijezde voskovnice su potpuno razvijene. Kod starijih pčela zakržljaju, ali se daju reaktivirati u kriznim situacijama. Glavni mjeseci za izgradnju saća na području srednje Europe odn. produkciju voska su mjeseci od travanja do srpanja. To je ujedno i razdoblje kada se pčelinje društvo najviše razvija. Ljetne pčele imaju jače razvijene žlijezde voskovnice od zimskih pčela, iako i one u slučajevima ako moraju prezimiti na satnim osnovama mogu producirati vosak, te si tako osigurati opstanak.

Glavni dobavljači energije za produkciju voska su šećeri (fruktoza, glukoza i saharoza). Najčešći eksperimenti za određivanje količine šećera potrebnog za sintezu voska rađeni su sa saharozom (kristalni šećer). Omjeri utrošenog šećera naspram težini dobivenog voska snažno variraju te ovise prije svega o dijelu svijeta i rasi pčela iz eksperimenta. Od 2:1 do 100:1. Kod jačih društava taj je omjer manji nego kod slabijih, drugim riječima jaka društva su ekonomicnija za proizvodnju voska.

Kakvu ulogu igra pelud pri produkciji voska? Poznato je da odrasle pčele mogu sintetizirati vosak bez ponude peluda u prihrani. S druge strane pelud je prije svega protein koji je potreban za razvoj žlijezda voskovnica i pozitivno utječe na njegovu sintezu. Još nije do kraja utvrđeno da li proteini prije svega, ili neke druge sastavine peluda imaju glavno značenje za to. Chauvin je otkrio da su alkoholni ekstrakti povećali izlučivanje voska.

Obim i razvoj legla također utječu na produkciju voska. Društva koja imaju više legla produciraju i više voska. Normalna društva produciraju dvostruko više voska od obezmatičenih. Općenito izlučivanje voska kod pčela izgleda funkcionira po principu ponuda-potražnja. Dakle pčele izgrađuju samo onoliko satina koliko im je potrebno za njegovanje legla i skladištenje meda. Produkcija voska tako je izrazito racionalna i bez viškova.

IZGRADNJA SAĆA

Izgradnja saća još je od davnina promatrana kao nešto prekrasno. Eminentni su se stručnjaci bavili i bave se tom temom, ali "Know-how" pčela u izgradnji saća ni danas nije potpuno razjašnjen. Za svoj oblik pčele su izabrale heksader koji za razliku od drugih oblika kao tetraedar, kubus, pentagon, oktagon ili krug najracionalnije iskorištava prostor i pri tom pokazuje najveću stabilnost.

Temperatura koja je u središtu legla od 32-36 stupnjeva je optimalna za formiranje saća. Dio pčela radi na izlučivanju i dodavanju voštanih pločica dok preostale preuzimaju izgradnju i modeliranje saća pomoću svojih čeljusti. Pčele točno znaju kada modelirati radilačke kada trutovske ćelije. Smjerovi saća također su unaprijed isplanirani, a pretpostavlja se da ih određuju pomoču magnetskih slila zemlje.

Prirodna gradnja je ona prema kojoj pčele saće grade u prirodnim uvjetima odn. bez prethodno dodanih satnih osnova. To je primjer kod pčelarenja sa pletarama ili kod rojeva u prirodi. Ta prirodna staništa također su izrazito uredna, te uvijek sa istom osnovnom strukturom.

Danas je diljem svijeta prevladavajuća pomična gradnja i podrazumijeva nadograđivanje dodanih satnih osnova užičenih u okvire. Debljina satnih osnova igra važnu ulogu. Normalna satna osnova je debljine od 1 mm. Deblje su osnove stabilnije, a pčele ih izgrađuju brže i pravilnije. Iskustva su pokazala da je pridobivanje voska kod tanjih osnova veće. Za izgradnju se upotrebljavaju različiti tipovi i dimenzije okvira, a važno je da je razmak izmedu saća optimalan jer to uvjetuje pravilniju izgradnju.

Razmak od sredine do sredine satine mora iznositi 35 mm, a od saća do saća 10 mm. U pravilu su dimenzije plodišnih i medišnih okvira jednake uz iznimku poluokvira i posebih debelih okvira sa znatno debljim celijama. Oni mogu biti široki do 4 mm, tj. širi od normalnih za 1,5 mm. Kod dobrih paša pčele same nadograđuju medišne ćelije tako da se saće gotovo međusobno spaja. Kod manje intenzivnih paša prednost imaju poluokviri, jer u njima med nije raspršen kao kod normalnih okvira, a time je i kvalitetniji odn. zreliji. Takvi debeli i manji okviri mogu se potpuno iskoristiti za rane proljetne paše. Deblji se okviri jednostavno mogu dobiti tako da se poveća razmak od okvira do okvira kod izdašnih paša, a upotrebljavaju se za dobivanje meda u saću.

Med u saću definiran je prema odredbama EU-e kao med kojeg pčele spremaju u novoizgrađene ćelije saća u kojima nije bilo legla, zatvaraju ga poklopcima , te koji se kao takav plasira na tržište.

DOBIVANJE VOSKA

Osnovu za dobivanje vlastitog voska čini saće iz košnica bez okvira kao što su pletare, staro saće iz košnica s okvirima, vosak iz građevnjaka, vosak od mednih poklopaca prilikom otklapanja saća prije vrcanja, strugotine iz raznih dijelova košnica i sadržaj s podnica u proljeće. Tako prikupljen vosak potrebno je što prije pretopiti da ga ne napadne voskov moljac.

Postoji više načina prerade saća iz košnica u pčelinji vosak. Jedan od najjeftinijih je topljenje pomoću sunčanog topionika. Kad su vrući ljetni sunčani dani možemo ga iskoristiti za otapanje izdvojenih okvira sa saćem. Vosak dobiven na ovaj način je najkvalitetniji. Za njegovu visoku kakvoću zaslužno je polagano topljenje bez uporabe vode.

Sunčani topionik sastoji se od drvenog sanduka dubokog petnaestak centimetara u koji se stavlja uložak od pocinčanog ili aluminijskog lima koji je oko 9 cm odignut od dna. Ispod limenog uloška može se staviti toplinska izolacija. Oko jedan centimetar iznad uloška dolazi uokvirena žičana mreža na koju se stavlja okvir. Odozgo se topionik zatvara okvirom od letava u koji su umetnuta dva prozorska stakla s razmakom od jednog centimetra da bi što bolje čuvali toplinu. Skuplje izvedbe imaju takozvano izo staklo. U topioniku se za vrijeme jakog sunca može razviti temperatura i do 120oC. Za postavljanje topionika biramo sunčano mjesto u zavjetrini. Voštinu koju želimo pretopiti stavljamo na mrežu. Duljina topljenja ovisi o jačini sunca i samoj voštini. Kad kapanje prestane mreža se digne i strugačem se ukloni voštani trop. Voštani trop su u stvari kukuljice pčelinjih ličinki koje zaostaju u stanicama saća i zaostali pelud. Nakon završetka topljenja vosak se iz korita izlije u emajliranu posudu s hladnom vodom. Stvrdnuti vosak se skuplja za završno kalupljenje. Istreseni voštani trop se skuplja u sanduk i sprema za naknadno iskuhavanje uz tlačenje. Naime, u tropu još uvijek zaostanu dosta velike količine voska koji se nije uspio iscijediti bez pritiska.

Topljenje pomoću parnog topionika ne ovisi o suncu i toplim danima nego topimo kad imamo vremena ili potrebu. Parni topionik je metalni sanduk čija veličina odgovara mjerama okvira i njihovom broju koji odjednom možemo uložiti. Uglavnom se izrađuje od nehrđajućeg lima. Na dnu se zagrijava voda koja prelazi u vodenu paru. Ona prolazi između okvira i otapa vosak koji kaplje na obrubljeni lim i teće izvan topionika u postavljenu posudu. Nakon topljenja na okvirima ostaje trop koji kasnije također možemo pretopiti uz tiještenje. Parni topionik isto daje kvalitetan vosak.

Topljenje vrućom vodom obavlja se tako da u veći neoštećeni emajlirani (ili inox) lonac do trećine ulijemo meku vodu (može i kišnica). Kad voda zavrije u nju se spuštaju kugle stisnutog saća iz građevnjaka, svijetle voštine i otpadaka. Lonac se poklopi i nakon što voda s voštinom ponovo zavrije skine se s izvora topline i ostavi stajati sve dok se u potpunosti ne ohladi. Nakon toga vodu iz lonca izlijemo i s površine dobijemo tanjur voska. Ako ima puno nečistoća koje se ne mogu ukloniti struganjem možemo ga nakon sušenja ponovo pretopiti i tekućeg procijediti kroz sito. Voštinu ili trop pretapamo u jutenoj vreći i dok je vruće opteretimo tako da vosak izađe van, a nečistoće ostanu u vreći. Osim navedenog, postoji i čitav niz drugih, manje zastupljenih načina topljenja voska kao što je topljenje u sokovnicima, tlačenje voštine kroz slamu, topljenje u električnim topionicima i drugi načini kojima su se pčelari dosjetili kroz dugogodišnju praksu. Nečistoće koje ostanu nakon topljenja je nabolje spaliti ili duboko zakopati što dalje od pčelinjaka.

Preuzeto iz drugih medija